Razlike između islama i džihada
Uvod U gotovo svim narodima današnjeg svijeta, pojam džihad postao je sinonim za nasilje i poremećaj. Čak i građani Bliskog istoka koji su dobro svjesni pravog značenja riječi džihad kako su otkriveni u Kur'anu često izražavaju negativne osjećaje kada se govori o njemu. To je zato što međunarodne medijske organizacije stalno atributaju međunarodna djela terorizma i ubojstva džihadistima. Moglo bi se reći da je riječ o džihadu oteli teroristi širom svijeta kako bi opravdali njihova djela divljaštva.
Riječ islam zapravo znači predavanje Božjoj volji, a riječ "džihad" koristi se u Kur'anu kako bi se odnosio na proces borbe ili nastojanja da ispuni ovaj mandat (Kiser, 2008). Nema puno razlike između značenja ovih dviju riječi, jer se oboje odnose na proces odskakanja u službi Boga. Obje riječi zapravo ukazuju na to da bi vjernici trebali težiti održavanju čistoće i predanosti Bogu u svim okolnostima. Doista, može se reći da se pojam džihada ne nalazi samo u Kur'anu, već također prakticiraju kršćani, hindusi i budisti. To je zato što sve ove religije potiču vjernike da se bore protiv unutarnjih grijeha, kao i vanjskog zla u društvu (Fatoohi, 2009). Nema pravih razlika između islama i džihada Nema pravih razlika između riječi islam i džihad, ali valja istaknuti da je ovo drugo u 21. stoljeću pripalo negativno značenje bez razloga. Prema Khanu (2010), riječi islam i džihad oboje su za održanje mira među građanima svijeta. Malo ljudi shvaća da se u Kur'anu ne spominje izraz sveti rat. Riječ "sveto ratu" je 1095. godine papa Urban II, kada je poticao kršćane u Europi da sveto hodočašće u Jeruzalem radi rata i zarobljavanja zemlje u kojoj je rođen Isus Krist (Tyerman, 2008).
Kur'an zapravo spominje Židove u različitim odlomcima, a također se odnosi i na kršćane kao Ljude Knjige zbog njihove predanosti Isusovom učenju, Mojsiju i Abrahamu - svi oni su važni proroci u islamu (Kiser, 2008). Muslimani su zapravo mirno surađivali s ljudima različitih vjera stoljećima. Prema Fatoohi (2009), učenja proroka Muhammeda, kako je zabilježena u Sunnetu, zapravo potvrđuju da će se prvih slučajeva koji će se suditi na Sudnjem danu oni koji se odnose na prolijevanja nevine krvi. Kur'an također osuđuje terorističke činove i savjetuje da se vjernici koji se bave njima trebaju biti kažnjeni na najozbiljniji način (Fatoohi, 2009). U islamu, riječ džihad zapravo se odnosi na proces posvećivanja vlastitog samoga prema Božjoj službi kroz vanjska djela milosrđa, kao i unutarnje pročišćavanje. Prema Kiseru (2008), postoje različite razine džihada. Musliman može uložiti unutarnji džihad u borbi protiv zlih želja i postizanje visokih moralnih standarda. Zajednica može uložiti socijalni džihad kako bi društvo donijelo nepravedne vladare ili borba protiv ugnjetavanja (Kiser, 2008). Očekuje se da muslimani također plaćaju fizički džihad kada su njihove nacije ili zajednice provalile strane tiranije. Fizički džihad prepoznat je kao najviši oblik džihada jer može dovesti do smrti osobe koja se bavi njom i tako poziva na krajnju žrtvu (Streusand, 1997). Kur'an navodi da se fizički džihad treba voditi samo za obrambene svrhe, a ne da terorizira nedužne građane drugih naroda i vjera. U Kur'anu nema stiha koji autorizira ili potiče samoubilačko bombardiranje pod bilo kojim izgovorom. Prema Fatoohi (2009), Kur'an uči da je prisiljavanje ljudi da se silom pretvaraju u islam je zločin koji bi trebao biti kažnjen po zakonu. Zaključak Može se reći da su riječi islam i džihad sinonim, jer obojica pozivaju muslimanskog vjernika da se preda Božjoj volji. Nitko od njih ne zalaže se da muslimani trebaju ratovati na građane drugih naroda ili ih silom pretvoriti u islam. Obje riječi potiču vjernike da se nastoje podnijeti višim moralnim vrijednostima u potrazi za Bogom i djeluju u oproštenju i milosrđu u interakciji s ljudima drugih vjerskih vjeroispovijesti.
